„Kad je riječ o poslovnim subjektima – pravnim osobama, problem sankcioniranja je nešto složeniji. Naime, građanskopravna odgovornost (u smislu odgovornosti za preuzete obveze kao i za štetu koju su počinili zaposlenici pravne osobe ili onu koja je nastala u obavljanju djelatnosti) postoji uvijek na strani poslovnog subjekta – pravne osobe jer on/ona za ove obveze odgovara cijelom svojom imovinom. Kaznenopravna odgovornost (odgovornost za povrede kaznenih zakona) u pravilu je predviđena za njihove počinitelje – fizičke osobe, ali prema suvremenim pravilima takva odgovornost može postojati i za pravne osobe.
Prema Zakonu o trgovačkim društvima¹, trgovačko društvo upisom u sudski registar stječe svoju pravnu osobnost. Trgovačka društava kao poslovni subjekti svoju volju očituju preko svojih tijela (uprave, izvrših direktora i sl.), međutim ona mogu i autonomno kazneno odgovarati, prema Zakonu o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, po kojem se pravna osoba može kazniti „za kazneno djelo odgovorne osobe ako se njime povređuje neka dužnost pravne osobe ili je njime pravna osoba ostvarila ili trebala ostvariti protupravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga“². Dakle, ovdje se pravne osobe kao pravni subjekti tretiraju „poput organizma koji ima svoju volju, a djelovanje pojedinih njegovih organa i/ili struktura se tretira kao djelovanje samog organizma“³.

Stoga poslovni subjekti (trgovačka društva), kao pravne osobe, imaju autonomnu zakonsku i etičku odgovornost prema trećima te imaju obvezu usklađivanja sa zakonima, pravilnicima i standardima propisanim na tržištima na kojima posluju. Oni u odnosima prema trećima moraju poštovati propise svih grana prava s kojima se dolazi u doticaj (trgovačkog, građanskog, upravnog, propisi o uređenju tržišnog natjecanja, kaznenog, poreznog, radnog, socijalnog, zaštite okoliša itd.) kako se radnjama koje se u tome poduzimaju ne bi samom društvu ili trećima nanijela šteta (materijalna, umanjenje ugleda, prekršajna odgovornost i sl.), primjerice davanjem mita, nekorektnim postu¬pa¬njem prema poslovnim partnerima, sudjelovanjem u zabranjenoj trgovini (oružjem, drogom, ljudima, proizvodima štetnim za zdravlje, protivno mjerama službeno uvedenog embarga), neplaćanjem poreza i drugih javnih davanja itd.
Posebnu pažnju potrebno je obratiti i na mogućnost da za obveze društva (pravnih osoba) odgovaraju njihovi „vlasnici“ (dioničari, imatelji poslovnih udjela). Naime, kad je riječ o društvima kapitala imovina društva odijeljena je od imovine njihovih „vlasnika“ koji, u pravilu ne odgovaraju za obveze društva. Ali, i na ovom području Zakon o trgovačkim društvima postavlja snažan etički korektiv pa propisuje iznimku koja se u pravnoj teoriji i praksi naziva „proboj pravne odgovornosti“ ili „proboj vela pravne odgovornosti“⁴.

Ovaj pravni institut dovodi „vlasnike“ trgovačkih društava u situaciju da odgovaraju za obveze društva osobno – ukupnom vlastitom imovinom onda kada su zloupotrijebili svoj položaj člana društva računajući na to da kao članovi toga društva ne odgovaraju za njegove obveze. Zakon o trgovačkim društvima samo primjerično navodi situacije u kojima će se (naročito) smatrati da su ispunjene pretpostavke za odgovornost člana društva. Tako će član društva odgovarati za obveze društva koje su nastale kada je član koristio društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen i/ili ako je koristio društvo da bi oštetio vjerovnike i/ili ako je protivno zakonu upravljao imovinom društva kao da je to njegova imovina i/ili ako je u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanjio imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze.

Da bi složeno pitanje odgovornosti pravnih osoba imalo cjeloviti odgovor, potrebno je upozoriti da je zakonom⁵ ustanovljena mogućnost da i uprava društva / izvršni direktori osobno (cjelokupnom svojom imovinom) odgovaraju za obveze društva. Do takve odgovornosti prema samom društvu i njegovim vjerovnicima dolazi ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. Kako su, dakle, povrede transparentnog, pravednog i etičnog poslovanja moguće na području bilo kojeg propisa s kojim se dolazi u dodir u samom poslovanju, tako i odgovornost za ove povrede može imati raznovrsne oblike odgovornosti (materijalnopravnu, kaznenu, prekršajnu, moralnu), a odgovarati za te povrede mogu svi – samo društvo, ali pod određenim pretpostavkama i osobno njegova uprava i njegovi vlasnici.“⁶

Tekst je preuzet iz knjige „Poslovna etika“, autorice dr.sc. Silvije Vig.
Knjigu „Poslovna etika – Kako razviti autentično vodstvo i izgraditi kulturu zadovoljnih i angažiranih zaposlenika programima etike i usklađenosti?“ možete naručiti na www.poslovnaetika.com

 

¹ NN, br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19.
² NN, br. 151/03., 110/07., 45/11., 143/12.
³ Savić, V. I. (2011) Koncept autonomne odgovornosti pravne osobe i njegova primjena u kaznenom pravu. Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, 2(1), 41-68.
⁴ Čl. 10.p Zakona o trgovačkim društvima, NN, br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19.
⁵ Čl. 252.p Zakona o trgovačkim društvima, NN, br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19.
⁶ Hrastinski Jurčec, Lj., sutkinja Vrhovnog suda (13. 05. 2019) Osobni intervju.